Na izložbi je izloženo 17 skulptura i 18 slika. Eros i Thanatos su pojmovi koji se tumače iz različitih perspektiva – filozofskih, teoloških, psihoanalitičkih. Eros predstavlja volju za životom, a thanatos volju za smrti. Umjetnost nas može vratiti u normalnost koju smo izgubili za pandemije. Ova izložba je stoga izvrstan korak u tom pravcu, može oraspoložiti posjetitelje da pogledaju unaprijed, pa ona ima i ‘metafizičku’ ulogu. Izložbu prati katalog.
Veliko značenje za Gradski muzej Vukovar je jedna od izloženih skulptura Kralja Zvonimira koju je autor donirao muzeju u sklopu velike donatorske akcije velikih likovnih umjetnika Hrvatske i svijeta.
Tomislav Ostoja je izuzetno važan za Grad Vukovar zbog svoja dva dijela koja se nalaze u Vukovaru. Vukovarsko srce je jedno od njih koje je postavljeno 2007. godine u krugu Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar posvećeno svim braniteljima i žrtvama Vukovarske bolnice i Domovinskog rata. Sa suprugom Durđicom izradio je spomenik otvoreni križ smješten na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.
Na otvorenju je o likovnom trenutku Vukovara govorila Ružica Marić, ravnateljica Gradskog muzeja Vukova. Umjetnika i njegovo djelo predstavio je Damir Barešić. U ime grada Vukovara i gradonačelnika Ivana Penave goste je pozdravio Filip Sušec, zamjenik Gradonačelnika Grada Vukovara koji je ujedno i otvorio izložbu.
Izložbu posjetitelji mogu vidjeti do 15. rujna 2022.
***
Tomislav Ostoja (Split, 1931.) svojim osebujnim i impresivnim kiparskim opusom čvrsto je ukotvljen u tijek moderne i suvremene hrvatske umjetnosti. Likovna kritika uvijek je visoko valorizirala njegovo djelo prezentirano na velikim izložbama u reprezentativnim prostorima, primjerice u Zagrebu (Umjetnički paviljon, Muzej za unjetnost i obrt, Dom hrvatskih likovnih umjetnika, Klovićevi dvori.....) te nizu drugih gradova u zemlji i inozemstvu. O njegovom radu objavljene su i likovne monografije iz pera Stanka Špoljarića i Danijela Žabčića.
Ostoja je također u hrvatskoj javnosti percipiran kao autor velikog broja javnih spomenika od kojih posebnu pažnju plijene, od širokog puka i likovnih znalaca posvojena ostvarenja posvećena stradanju Vukovara. Ostoja je obogatio kulturnu ponudu Zagreba velikom donacijom gradu svojih umjetnina iz svih stvaralačkih faza, smještene u skladnom galerijskom postavu u doniranom prostoru njegova doma na Gornjem gradu, u Opatičkoj 6.
Posljednje desetljeće Ostojinog kontinuiranog umjetničkog stvaranja obilježeno je iskorakom, slikarsko/crtačkim autentičnim ciklusom, osmišljenim s razložnom utkanošću osjećaja za karakter i slutnje kiparskog volumena, ali prenijetog u likovnu i sadržajnu samosvojnost slike.
Uzvišenost transcedetalnog, ali i duhovita, ironična reakcija na svakodnevno sadržajni su rasponi Ostojinih umjetničkih reakcija, baziranih na životnom iskustvu i senzibilitetu, umjetnika koji i u odricanju od oblikovnog bogatstva kazuje izuzetno mnogo. Ostoja „secira“ stanja i istine i ispod taloga ljudskosti, otkriva strepnje i sumnje, traži smisao vlastitog hoda, nalazi iskre radosti, promatrajući u iskrenom suočavanju svijet u sebi i oko sebe. A i smrt i erotika sastavnie su nužnosti Ostojinih intrigrantnih ostvarenja. Jezik Ostojinih poruka je i direktan, ali i satkan kompleksnijim nitima, s uzbuđujućom notom enigmatskog. Pa i prikrivene „literarnosti“ koja logično korespondira sa suptilnim nijansiranjem akromatskih vrijednosti, crnog, bijelog i srebrnastog tona. S približavanjem i udaljavanjem kontrasta, potenciranih akcentima likovnih zbivanja kroz minimalnu upotrebu boje.
Stanko Špoljarić
***
Tomislav Ostoja rođen je u Splitu 20. Kolovoza 1931.u velikoj obitelji, kao sedmo od osmero djece. Obitelj seli s Brača u Split, gdje Tomislav polazi osnovnu školu, koju u vrtlogu ratnih zbivanja djelomično nastavlja na Braču. Školovanje je nastavio na Klasičnoj gimnaziji u Splitu, koju polazi do male mature, a potom se upisuje u Školu primijenjenih umjetnosti na grafički odjel, da bi u drugoj godini školovanja prešao na kiparstvo. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Splitu, odlazi u Zagreb, gdje 1952. započinje studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Tijekom studija profesori su mu: na prvoj godini Grga Antunac, na drugoj i trećoj Vjekoslav Rukljač, na četvrtoj Frane Kršinić i na petoj godini profesor Antun Augustinčić, kod kojeg je 1957. diplomirao i kod kojeg završava dvogodišnji studij u majstorskoj specijalki. Profesor Augustinčić poziva ga u svoju Majstorsku radionicu, pa nakon prve godine studija u specijalki, prelazi 1960. u Majstorsku radionicu, gdje će uz kolege Orčića, Štambuka, Janjčića i Herljevića provesti sljedećih šest godina u iznimno kreativnom razdoblju rada.
Nakon izlaska iz Augustinčićeve Majstorske radionice Ostoja je svoj zagrebački radni prostor pronašao u dvorištu Medulićeve br. 12. u kojem je nekoliko prostorno skromnih kućica već bilo stavljeno na raspolaganje njegovim kolegama slikarima i kiparima. Tako je to dvorište u središtu Zagreba postalo mjesto gdje su stvorena brojna djela nezaobilazna u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Tomislavu Ostoji atelijer je uvijek bio jedino radno mjesto. Nikada za sebe nije tražio zaklona u nekoj državnoj službi ili se koristio blagodatima stalnog zaposlenja. Više od pet desetljeća slobodni je umjetnik i živi od svog umjetničkog rada.
Ostojin stvaralački fortissimo, praćen brojnim samostalnim i skupnim izložbama te uspjesima kod kritike i publike, prekinut je krajem 90-ih godina bolnim gubitkom najmilijih. Sin jedinac Goran poginuo je 1998., a supruga Đurđica, koja mu je u životu i u stvaralaštvu bila golema potpora (zajedno su potpisali i autorstvo spomenika u Vukovaru) umrla je 2001. godine shrvana tugom i bolešću. Godine su morale proći da bi se Ostoja ponovo vratio radu, i to više slikarskom nego kiparskom. Mobiliziranje njegove stvaralačke energije značajno su potakli pozivi na samostalne izložbe u Splitu, na Braču i u Zagrebu, nakon čega su uslijedile Ostojine velike i brojne donacije (Supetar, Zagreb, Postira i Čapljina), i to kao kruna njegove životne i umjetničke samosvojnosti.
